Pravo na pravično suđenje osnovni je element koncepta vladavine prava, kao i za opću zaštitu ljudskih prava. Puko postojanje zakona kojima se štite ljudska prava ne znači gotovo ništa bez njihova djelotvornog provođenja. Zaštita prava na pravično suđenje u parničnim i kaznenim postupcima od presudnog je značenja za svako demokratsko društvo. Prano na pravično suđenje u parničnim i kaznenim postupcima obuhvaća kako pisana, tako i nepisana pravila: prvo, pisana pravila koja su sadržana u raznim konvencijama i sporazumima, na primjer u člancima 10. i 11. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (UDHR), člancima 6. i 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (ECHR) i člancima 14, 15. i 16. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), te zatim nepisana pravila koja su uspostavili sudovi tumačeći prava sadržana u konvencijama i sporazumima. Sporazume treba smatrati „živim instrumentima“ i instrumentima i tumačiti ih u svjetlu današnjih uvjeta. U skladu s tim, pravima sadržanim u raznim sporazumima ne treba davati ograničena tumačenja. Upravo ovim obrazloženjem omogućeno je da se pravo na pravično suđenje razvije u široku kategoriju sada zaštićenih prava. Postoji veliki broj postupovnih jamstava koja se ravnopravno primjenjuju i u parničnom i u kaznenom postupku, kao na primjer nezavisnost i nepristranost suda utemeljenog na zakonu, princip ravnopravnosti pred zakonom, pravo na javnu raspravu uz osobnu nazočnost, te pravo na javno izricanje presude i pravo na raspravu u razumnom roku.